Oblici nasilja nad ženama

Oblici nasilja nad ženama

Nasilje nad ženama označava kršenje ljudskih prava i oblik diskriminacije žena i predstavlja sva dela rodno zasnovanog nasilja koja dovode ili mogu da dovedu do: fizičke, seksualne, psihičke, odnosno ekonomske povrede ili patnje za žene, obuhvatajući i pretnje takvim delima, prinudu ili proizvoljno lišavanje slobode, bilo u javnom, bilo u privatnom životu[1].

Nasilje nad ženama često se označava i terminom rodno zasnovano nasilje prema ženama, da bi se naglasilo da je to nasilje usmereno protiv žene zato što je žena, odnosno da ono nesrazmerno pogađa žene.[2] To je svako delo nasilja zasnovano na rodnoj[3] osnovi, i uključuje sledeće vidove, mada se ne ograničava na njih[4]:

(a) nasilje koje se događa u porodici ili domaćinstvu;

(b) nasilje koje se događa u zajednici;

(v) nasilje koje učini ili odobri država;

(g) kršenje ljudskih prava u situacijama ratnog sukoba.

Nasilje u porodici (Krivični zakonik Republike Srbije, čl. 194, Porodični zakon Republike Srbije, čl. 197)

Nasilje u porodici označava svako delo fizičkog, seksualnog, psihičkog, odnosno ekonomskog nasilja, do kojeg dolazi u okviru porodice ili domaćinstva, odnosno između bivših ili sadašnjih supružnika ili partnera, nezavisno od toga da li učinilac deli ili je delio isto boravište sa žrtvom[5]. Nasilje u porodici obuhvata uglavnom dva tipa nasilja: nasilje između sadašnjih ili bivših supružnika ili partnera i međugeneracijsko nasilje koje se najčešće javlja između roditelja i dece (koje može biti rodno neutralno, odnosno obuhvata žrtve oba pola). Nasilje u porodici uvek predstavlja zloupotrebu moći i kontrolisanje članova porodice koji imaju manje moći ili raspolažu manjim resursima. U većini društava, naročito u tradicionalnim i patrijarhalnim zajednicama, muškarci imaju znatno više moći – ne samo fizičke, već i ekonomske i društvene. Zbog toga su nasilju u porodici najčešće izloženi žene, deca, starija, bolesna ili lica sa invaliditetom, osobe koje zavise od drugih članova porodice.

Oblici nasilja prema ženama

Oblici nasilja koje obuhvataju krivično delo nasilje u porodici (čl. 194) i srodna dela, kao i definicija nasilja u porodici prema Porodičnom zakonu (čl. 197), samo delimično obuhvataju oblike nasilja prema ženama imenovane u Konvenciji Saveta Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici[6].

U ovom Priručniku biće korišćeni imenovani oblici nasilja protiv žena u Konvenciji Saveta Evrope, koju je Republika Srbija ratifikovala 2013. godine, a koja je stupila na snagu 1. avgusta 2014. godine[7].

Psihičko nasilje

Psihičko nasilje predstavlja namerno ponašanje koje ozbiljno (značajno) narušava psihički integritet nekog lica kroz prinudu, odnosno pretnje. Ovo se nasilje može činiti različitim sredstvima i metodama, kao zlostavljački obrazac ponašanja tokom vremena, u okviru ili izvan porodice. Ono često prethodi ili prati fizičko i seksualno nasilje u intimnom partnerskom odnosu ili u porodici, ali do njega može doći u bilo kom drugom okruženju (na primer, na radnom mestu ili u školi)[8].

Pojavni oblici psihičkog nasilja najčešće podrazumevaju, ali ne isključuju i druge oblike: omalovažavanje, vređanje, ignorisanje, korišćenje privilegija, psovke, ismevanje, podrugivanje, prigovaranje, pretnje i prinude (sa ili bez upotrebe oruđa i oružja kojima se mogu izazvati telesne povrede), zastrašivanje, kontrolu (različitih ili svih aspekata života), izolaciju, prezir, maltretiranje, okrivljavanje, manipulacije decom, verbalni napad. Poseban vid psihičkog nasilja predstavlja takozvano „duhovno nasilje“ koje uključuje nametanje ili uništavanje kulturnih ili religijskih uverenja/verovanja putem ismevanja, kažnjavanja, omalovažavanja ili prisile da se ne praktikuje vlastiti sistem vrednosti i/ili da se usvoji sistem vrednosti koji pripada nasilniku.

Proganjanje (Progranjanje; Krivični zakonik Republike Srbije – čl. 138a)

Proganjanje predstavljanamerno ponašanje ponavljanjem pretnji upućenih drugom licu, koje ima nameru i za posledicu da se izazove strah i da se lice plaši za svoju bezbednost. Preteće ponašenje se može sastojati od ponovljenog praćenja drugog lica, stupanja u neželjenju komunikaciju, obaveštavanje drugog lica da je predmet posmatranja, obuhvata fizičko praćenje žrtve, pojavljivanje na njenom radnom ili mestu stanovanja, mestu gde se obrazuje ili provodi slobodno vreme, ili praćenje u virtuelnom svetu (sobe za četovanje, sajtovi socijalnih mreža i drugo). Stupanje u neželjenu komunikaciju podrazumeva traganje za bilo kakvim aktivnim kontaktom sa žrtvom kroz bilo koji postojeći način komunikacije, uključujući modernu informaciono komunikacijsku tehniku i sredstva. Preteće ponašanje može obuhvatiti uništavanje imovine, ostavljanje suptilnih tragova kontakta sa ličnim predmetima žrtve, postavljanje lažnog identiteta, odnosno širenje neistinitih informacija o žrtvi ili napad na njenog kućnog ljubimca i slične radnje. Ovo ponašanje predstavlja obrazac ponašanja, čiji pojedinačni elementi, ako se uzmu sami za sebe, ne bi morali da predstavljaju krivično delo. Ono može da se odnosi isključivo na žrtvu, ali i da se proširi na osobe iz žrtvinog okruženja, uključujući članove njene porodice, prijatelje i kolege, što značajno pojačava osećaj straha i gubitka kontrole nad situacijom.

Fizičko nasilje

Fizičko nasilje predstavlja namerno učinjena dela fizičkog nasilja nad drugim licem, nezavisno od konteksta u kojem do njega dolazi, a podrazumeva, mada ne isključuje i druge oblike: guranje, odgurivanje, povlačenje za kosu, udaranje, udaranje nogama, ugrize, davljenje, ubode, premlaćivanje, fizičko mučenje i ubistvo. Težina povreda varira od minimalnih (ogrebotine, modrice, podlivi, prelomi) do ozbiljnih, trajnih povreda i smrti[9].

Seksualno nasilje, uključujući silovanje (Silovanje, Krivični zakonik Republike Srbije, čl. 178)

Seksualno nasilje predstavlja namerno ponašanje koje uključuje vaginalnu, analnu ili oralnu penetraciju seksualne prirode (čin koji ima seksualnu konotaciju) na telu drugog lica bez njenog/njegovog pristanka, korišćenjem bilo kog dela tela ili predmeta, kao i druge seksualne radnje s licem bez njenog/njegovog pristanka ili navođenje drugog lica na pokušaj seksualnih radnji s trećim licem bez njenog/njegovog pristanka (što je karakteristično za odnose zloupotrebe, kada su žrtve prisiljene da stupaju u seksualne odnose sa licem koje učinilac izabere). Pristanak mora da bude dobrovoljan i da nastane kao ishod slobodne volje lica, procenjene u kontekstu datih okolnosti. U tom smislu, kažnjive su sve seksualne radnje bez pristanka, i kada nema fizičkog otpora žrtve[10], a zahteva se procena dokaza u kontekstu kako bi se u svakom pojedinačnom slučaju utvrdilo da li je žrtva slobodno pristala na seksualne radnje. To uvažava veliki raspon ponašanja žrtve i ne sme se zasnivati na pretpostavkama o tipičnom reagovanju žrtve na seksualno nasilje i silovanje, a posebno na rodne stereotipe i mitove o ženskoj i muškoj seksualnosti. Seksualno nasilje predstavljaju sve seksualne radnje bez pristanka nezavisno od odnosa između učinioca i žrtve, učinjene nad akuelnim i bivšim supružnicima ili partnerima (verovatne da se de se u toku i nakon raskida veze), zbog čega ne bi smelo da bude izuzetka u inkriminisanju i krivičnom gonjenju.

Pojavni oblici seksualnog nasilja uključuju: seksualno zadirkivanje, nepoželjne komentare, neželjene seksualne predloge, prisilu na učešće ili gledanje pornografije, neželjeno dodirivanje, prisilan seks, silovanje, incest, bolni i ponižavajući seksualni čin. Incest uključuje svaki seksualni čin koji je učinio bilo koji član porodice, kao i osobe koje povremeno dele dom žrtve ili imaju poverenje žrtve.

Prinudni brak (Prinudno zaključenje braka, Krivični zakonik Republike Srbije – čl. 187a)

Prinudni brak predstavlja namerno prisiljavanje odrasle osobe ili deteta da stupi u brak, uključujući i namerno namamljivanje (odvođenje) odrasle osobe ili deteta na teritoriju države koja nije njena država boravišta, s ciljem prinude da stupi u brak. Prinuda uključuje fizičku ili psihičku silu uz upotrebu prinude ili prisile da se sklopi brak na koji bar jedna strana nije dobrovoljno pristala. Kod namamljivanja nije nužno da je brak sklopljen, već da je postojala namera da se žrtva odvede/dovede u drugu zemlju, kako bi se udala/oženila bez pristanka.

Genitalno sakaćenje žena (Sakaćenje ženskog polnog organa, Krivični zakonik Republike Srbije – čl. 121a)

Genitalno sakaćenje žena predstavlja nasilje čije su žrtve neizostavno žene, odnosno devojčice (delo je izuzeto od načela rodne neutralnosti), koje predstavlja tradicionalnu praksu odsecanja bilo kog dela ženskih genitalija (i kada ga sprovode lekari), što uzrokuje nepopravljivu i dalekosežnu štetu. Kažnjivo je i pomaganje učiniocu da izvrši delo putem prinude, ako i navođenje žene da se podvrgne genitalnom sakaćenju (odnosi se na odrasle žrtve), kao i na pomaganje, navođenje i primoravanje devojčica da se podvrgnu takvoj proceduri, kada ono dolazi od roditelja i rođaka. 

Prinudni abortus i prinudna sterilizacija  (Nedozvoljen prekid trudnoće – Krivični zakonik Republike Srbije – čl. 120)

Nameran prekid trudnoće bez prethodnog informisanog pristanka žrtve, žene ili devojčice, odnosno obavljena operacija (i svaka druga procedura) sa ciljem da se onemogući prirodna reprodukcija žene ili devojčice, bez njenog prethodnog i informisanog pristanka predstavlja prinudni abortus i prinudnu sterilizaciju (delo je izuzeto od načela rodne neutralnosti). Namera je da se inkriminacijom ovih dela obezbede reproduktivna prava žena, odnosno da im se obezbedi da slobodno odlučuju o rađanju, uključujući broj dece i razmak između njih, uz osiguravanje pristupa odgovarajućim informacijama o reprodukciji i planiranju porodice (inkriminacija se ne odnosi na hirurške zahvate koji se sprovode u cilju spašavanja života žene koja nema kapaciteta da dâ pristanak)[11].

Seksualno uznemiravanje (Polno uznemiravanje – Krivični zakonik Republike Srbije, čl. 182a)

Seksualno uznemiravanje obuhvata različite tipove ponašanja, među kojima su tri osnovne forme: verbalno, neverbalno i fizičko ponašanje seksualne prirode koje žrtva ne želi.

Verbalno ponašanje odnosi se na reči ili zvuke koje učinilac iskaže ili izrazi, kao što su šale, pitanja, primedbe, komentari, izražene usmenim ili pisanim putem.

Neverbalno ponašanje obuhvata sve izraze kao što su izrazi lica, pokreti ruku ili tela, gestovi i simboli seksualnog značenja.

Fizičko ponašanje odnosi se na svako seksualno ponašanje učinioca koje uključuje kontakt s telom žrtve. Svako od ponašanja mora biti neželjeno od strane žrtve, odnosno nametnuto od strane učinioca, a učinjena dela moraju imati za cilj odnosno posledicu povredu dostojanstva žrtve, što je slučaj ako ovakva ponašanja stvaraju zastrašujuću, neprijateljsku, degradirajuću, ponižavajuću ili uvredljivu atmosferu, kao obrazac ponašanja, čiji pojedinačni elementi, sami za sebe, ne moraju neophodno da budu sankcionisani.

Ova se dela tipično izvode u kontekst moći, obećanja, nagrade ili pretnje odmazdom. U većini slučajeva žrtva i učinilac se poznaju, a njihov odnos često odlikuje razlika u hijerarhijama i moćima, što se ne ograničava samo na oblast zapošljavanja, a odgovornost se može razlikovati u odnosu na situaciju u kojoj se takvo ponašanje dešava.


[1] Preuzeto iz Konvencije Saveta Evrope, čl. 3. tačka (a).

[2] Preuzeto iz Konvencije Saveta Evrope, čl. 3. tačka (d).

[3] Pojam rod označava društveno određene uloge, ponašanja, aktivnosti i atribute, koje dato društvo smatra prikladnim za žene i muškarce (definicija iz Konvencije Saveta Evrope, čl. 3. tačka (e)). Način na koji jedno društvo vidi ulogu žene i muškarca zavisi od niza faktora: kulturnih, političkih, ekonomskih, društvenih i religijskih, od običaja, prava, klasne i etničke pripadnosti, kao i od predrasuda koje su raširene u određenom društvu. Stavovi i ponašanja prema rodu su naučeni i mogu se menjati.

[4] Preuzeto iz Preporuke Rec (2002)5 Komiteta ministara državama članicama o zaštiti žena od nasilja i Memorandum sa objašnjenjima.

[5] Preuzeto iz Konvencije Saveta Evrope, čl. 3. tačka (b).

[6] Detaljnu analizu usklađenosti definicija dela nasilja u zakonodavstvu Republiek Srbije sa Konvencijom Saveta Evrope videti u: Tanja Ignjatović i Tanja Drobnjak (ur.), (2014). Analiza usklađenosti zakonodavnog i strateškog okvira Republike Srbije sa Konvencijom Saveta Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici, Autonomni ženski centar, Beograd; Analiza usklađenosti za 2015, Autonomni ženski centra, Beograd.

[7] Koriščeni su opisi preuzeti iz Obrazloženja uz Konvenciju Saveta Evrope i prilagođeni opisi iz Preporuke (2002)5.

[8] Pored krivičnog dela nasilje u porodici (čl. 194), srodna dela u KZ RS: krivično delo prinude (čl. 135) i krivično delo ugrožavanje sigurnosti (čl. 137).

[9] Pored krivičnog dela nasilje u porodici (ǒl. 194), srodna dela u KZ RS: teška telesna povreda (ǒl. 121) i laka telesna povreda (ǒl. 122).

[10]  U skladu sa odlukama Evropskog suda za ljudska prava (videti slučaj M.C. v. Bulgaria, od 4.12.2013).

[11] Delo prislina sterilizacija nije predviđeno KZ RS (osim u krivičnom delu Ratni zločin protiv civilnog stanovništva, čl. 372), ali bi moglo biti obuhvanjeno krivičnim delom teška telesna povreda (čl. 121, st. 2).